Sirija posjeduje bezbroj romantičnih asocijacija da joj rijetko koja država može konkurirati. Svi njeni izgubljeni gradovi, mistične priče, legende i predanja, kraljica Zenobia... Ovdje ćete susresti najgostoljubivije i najtoplije domaćine na svijetu koji su voljni podijeliti i najmanje što imaju  s drugima. Tamo bez straha možete ostaviti svoje stvari na cesti ili u kafiću i ponovo ih naći nakon nekoliko sati. Obilazak Hame, Aleppa, Eble, Latakie,  veličanstvenog grada u stijeni - Mallulae ostat će vam u sjećanju do kraja života. Nastavite li  vaše putovanje kroz čuda Bliskog istoka dovest će vas  do ulaznih vrata u Damask i Palmyru, gradove koji su svojom lokacijom na putu između Afrike, Azije i Evrope odigrali neizbrisivu ulogu u historiji, te naslijedili i sačuvali neprocjenjivo bogatstvo kulturnog nasljeđa. Sirija u samo jednom putovanju dobitak je koji će rijetko koga ostaviti ravnodušnim!

Naše putovanje kroz egzotičnu Siriju počelo je od Bosre.

Malo mjesto smješteno nekoliko kilometara prije Jordanske granice. Mnogo bitan grad u historiji Sirije. Zastiċen od UNSECO-a i specifičan po tome što i dan danas građani žive unutar zidina tog predivnog staroga grada. Tu smo posjetili odlično očuvani rimski teatar iz 1.stoljeća sagrađen od tamne bazaltne stijene (spada među najočuvanije rimske teatre u svijetu), Omarovu džamiju, Justinijanovu katedralu, kupalište, trijumfalna vrata. Nakon razgledanja u Bosri, odlazimo prema Siednayi i Maalouli , drevnim kršćanskim središtima. Maaloula je slikovito selo na 1500 metara nadmorske visine, u kojem se i danas govori aramejski, jezik kojim se govorilo i u doba Isusa Krista. Kroz kameni klanac krenuli smo do dvaju samostana Mar Sarkis i Mar Taqla - mjesto hodočašća muslimana i kršćana i slušali legende o sv. Taqli - kćeri princeze Selucid.

Nakon posjeta Bosri uslijedila je vožnja prema jednoj od najpoznatijih utvrda na svijetu Krak de Chevaliers (Qal”at Al-Hosn na arapskom), u prijevodu “konjska utvrda”. To je jedan od najvažnijih, te najočuvanijih srednjovjekovnih dvoraca na svijetu. Posebno je zanimljiv zbog toga što je sagrađen kao dvorac unutar dvorca. Sagradili su ga križari na koridoru koji povezuje Siriju s Mediteranom. Položaj ove utvrde je za križare bio od ključnog značaja i tu su se desetljećima vodile mučne borbe s Arapima.

Ova moćna utvrda sadrži 13 kula povezanih brojnim zidinama, prolazima, rovovima i mostovima, a imali su čak i pisoare, kapelu, vinske podrume, konjušnice, kuhinju, skladišta hrane, bolnicu (i to sve u kamenu). Utvrda je površine 3000 m2 i mogla je primiti u zaštitu 5000 konjanika s konjima i svom opremom. Tek po zavšetku Križarskih ratova, Križari su ga samovoljno napustili. Nisu bili otjerani, što je doprinijelo očuvanju dvorca kao takvog. Na vrhu utvrde danas je jedan dio preuređen u restoran. Upravo tu smo ručali tradicionalne mezze (prebogata i zasitna predjela), i glavno jelo (za koje je ostalo vrlo malo mjesta). Probali smo namaze od slanutka i patlidžana, preukusni pečeni mladi karfiol preliven slatkim preljevom s bijelim lukom, farooj-pečenu piletinu, i kebab (zapravo su to janjeći ćevapčići, a ne klasičan kebab), otimali smo se za njih.

Od krstaškog dvorca krećemo put istoka u pravcu Palmyre. Krajolik od predivno zelenog ubrzo postaje zlatno-žuti pustinjski. Put nas dalje vodi zlatnom pustinjom pokraj predivno osvijetljenih rimskih stubova. Očekivali smo kamenu sivu pustinju, ali je ona vijekovima obasjana suncem poprimla zlatnu i crvenkastu boju. Prekrasan prizor. Nebo je upalilo svoje lampione i dok se vozimo prema Palmyri, gradu palmi kako su ga zvali Rimljani, ili gradu datula Tudmoru, kako ga zovu Arapi, razmišljamo o svim drevnim narodima koji su tu obitavali, o narodu kraljice Zenobie, koji se otgrnuo od moćnog Rima..., o trgovcima iz svijeta koji su ovdje dolazili i trgovali svilom, indijskim mirođijama, maslinovim uljem, vunom i parfemima...

Na naše oduševljenje večerat ćemo s beduinima u pustinji. Doček beduina bio je fantastičan. Uz zvukove raznih orijentalnih instrumenata,  u veliki šator uveli su nas domaćini gdje su svi pjevali i plesali. Beduini su bili vrlo srdačni i gostoljubivi. Šator je bio prepun orijentalnih prostirki. Za predjelo je bio poslužen “švedski sto” s različitim jelima, od kojih su nam neka već bila poznata. Nakon večere s beduinima vraćamo se u hotel.

Nismo ni pomišljali spavati, iako je hotel bio kao palača iz Hiljadu i jedne noći. Nije nas privlačila vještačka oaza napravljena u njegovom predvorju, niti veliki udobni kreveti, ni miris lavandinog ulja što je dolazio iz kupatila. Privlačila su nas samo svjetla Palmyre, hiljade vitkih stubova i lukova što su se nazirali u daljini. Oči su nam s balkona upijale zamak emira Fahr el Dina, podignut s početka sedamnaestog vijeka, što je kao svjetionik stajao na vrhu kamene pustinjske dine. Stajali smo dugo na balkonu i opčinjeno gledali u grad koji je djelovao potpuno nestvarno, kao iz najljepše bajke. Zamak emira Fahr el Dina, Qala`at ibn Maan ili arapska tvrđava , potiče također iz vremena krstarških ratova. Odavdje se pruža spektakularni pogled na ruševine i zalazak sunca iznad sirijske pustinje.

Jedva smo dočekali da nakon doručka krenemo u razgledavanje Palmyre. Stigli smo do kolonade stubova podignutih prije naše ere od monolitnih stijena zlatnožutog kamena. Tijelom nam prolaze trnci, koža nam se ježi od njihove veličine i ostataka zdanja hrama boga Bela, sagrađenog u drugom stoljeću prije nove ere. Obilazimo i  Dioklecijanov logor u samom centru grada, fantastično sačuvane zidove hramova i dvorana na kojima se i nakon toliko hiljada godina još vidi boja na zidovima. Obilazimo amfiteatar u kojem su se održavale predstave. Zamišljamo u dalekoj prošlosti predivne plesove i glumu lijepih Palmyrinih kćeri, doba kada su se u žice udarali psalmi, reictirali soneti, upravo tu su kćeri kraljice Zenobie šarmirale vojnike i trgovce svilom i žadom. Palmyra je imala i svoj vodovod, svoju kanalizaciju, svoj sistem za otpad. U naselje se ulazi sa tri strane kroz istu kapiju. Kapija, velika kao neboder, ima tri luka postavljena tako da sa svake strane ona izgleda isto. Svaki njen kraj, iz kojeg god ugla pogledate, kaže nam vodič, izgleda isto. Kroz kapiju sa vodičima koji vode okićene kamile odlazimo da vidimo palatu i  prijesto kraljice Zenobie. Mjesto odakle je vladala neodoljivo podsjeća na sve ono što je predstavljala kraljica Zenobia, pa nije ni čudo da uspomenu na nju, iako nije bila njihove ni vjere, ni kulture, Sirijci čuvaju brižno i sa velikom posvećenošću.

U muzeju u Novoj Palmyri čuvaju i jedinstven primjerak novčića iz doba njene vladavine sa njenim likom. Taj, kao nokat mali komad zlata, kažu vrijedniji je od cijele Sirije, od svih njenih polja nafte i plina! Ovaj nezaboravni grad-država ne dopušta da ga zaboravimo, niti da nestane ispod plavog neba. Skoro čitavu eru spavala je pod kamenim pijeskom Sirijske pustinje, ali je Palmyra u 18. stoljeću ponovo izronila. Veličanstvena, neponovljiva, savršena...  

Nastavlja se.... Damascus glavni grad Sirije...