Selo Lukomir – ni na nebu ni na zemlji

Selo Lukomir – ni na nebu ni na zemlji

Lukomir je najizolovanije i najviše selo, smešteno na južnim obroncima planine Bjelašnice, na gotovo 1.500 metara nadmorske visine.

Luka mira, odnosno ovo predivno selo Lukomir, pripada Općini Konjic, a do njega se dolazi iz dva pravca, iz Konjica i iz Sarajeva. Od Sarajeva je udaljen svega 45 kilometara, odnosno sat ipo vožnje, ali naš put je trajao par sati duže i nešto više kilometara jer smo želeli da prođemo kroz preljepu šumu planine Bjelašnice i makadamskim putem. Nemojte se brinuti, postoji i put koji je asfaltiran, odnosno veći deo, a samo posljednjih 11 kilometara je vijugava makadamska cesta koja pravo vodi kroz ogoljene kraške krajolike, a potom kroz pejzaže sa cvijetnim livadama. Do najizolovanijeg mjesta u BiH može se doći i pješice preko dvije planinske staze koje kreću iz sela Umoljani na Bjelašnici.

Lukomir je poput živog etno muzeja, u kom se živi tradicionalnim načinom života. Veoma je bitan dio historijskog, kulturnog, arhitektonskog i ambijentalnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Stećci oko sela govore da je ovo predivno selo bilo naseljeno još u 14. i 15. vijeku. Većinom su se naseljavali pripadnici plemena Čomor i Masleša, što su ujedno i jedine porodice koje ovde danas žive.

Zanimljiva je historija ovog mjesta, a to je da su na početku meštani živjeli u mjestu Donji Lukomir, koje je udaljeno 3 kilometara od današnjeg sela, ali s početkom 20. vijeka Gornji Lukomir se pominje kao „ljetnje“ selo gdje su stanovnici odvodili stoku na ispašu. Oko 1950. godine su se preselili u Gornji Lukomir, sada samo Lukomir, zbog bolje povezanosti sa ostatkom svijeta.

Selo Lukomir je jedinstveno po kamenim kućama, koje su prekrivene hrastovim, jelovim i bukovim šimlom. Sve kuće imaju četvrtastu osnovu sa ložištem u sredini, a na kamenim zidovima postavljeni su maleni prozori. Stanovnici su se prilikom doseljavanja prilagođavali posebnostima terena i surovoj planinskoj klimi, posebno jer tokom zime su nanosi snjega mogli biti i do nekoliko metara.

Poslednjih nekoliko godina, u Lukomiru se živi sezonski. Od maja do oktobra seljani se bave zemljoradnjom i stočarstvom, dok se zimi spuštaju sa planine zbog pomenutih jakih zima i velikih snežnih nanosa. Tokom ljeta od 50 kuća, naseljeno je oko 20ak kuća, a za vreme ljepog vrijemena na pašnjacima oko sela pase i do 4.000 ovaca koje se noću čuvaju u ograđenim torovima.

Imali smo priliku da porazgovaramo sa divnim i preljubaznim mještanima koji su nam rekli da svakog ljeta je sve više i više turista iz cijelog svijeta. Selo posjeduje svu neophodnu infrastrukturu – telefon, voda, struja, kanalizacija, a imaju i vlastito groblje, a od 1969. godine izgrađena je i džamija koja je renovirana ne tako davne 2014. godine.

Selo poseduje i preljep vidikovac, pogled se pruža na vijenac planine Visočice i kanjon rijeke Rakitnice koji je dubok 800 metara i jedan je od najdubljih u Evropi, posle kanjona Tare.

Imali smo priliku da uživamo u gostoprimstvu i tradicionalnim kulinarskim specijalitetima, a kao uspomenu na boravak u posljednjem bosanskohercegovačkom selu smo kupili i suvenir koji su napravili vrijedni seljani.

Od poèetka decembra prošle godine, kada su evakuirane posljednje dvije porodice, Lukomir je selo bez seljana. Posljednje pravo bosansko selo s kućama od kamena prekrivenim šindrom i sa snijegom visine 120 cm, te mjestimièno višemetarskim nanosima snijega, ovih zimskih mjeseci je i najpustije mjesto u BiH.

Zbog svoje posebnosti, država je Lukomir proglasila nacionalnim spomjenikom, a UNESCO uvrstio na listu svjetske baštine. Ni ove prestižne titule, za sada, nisu ovo mjesto učinile profitabilnim. Ali ako nas pitate, s obzirom na to da smo zaljubljenici u prirodu, možemo reći da je to pozitivna strana ovog predivnog mjesta i da je ovo mjesto baš zato ostalo jedno od posljednjih, gotovo netaknutih simbola bosanskohercegovačke i evropske prošlosti.

Share this post